Kako živim blizu šume, ili bolje reći da se dio mojeg velikog voćnjaka i livade 'penje' po brijegu do šume, uvijek sam dio vremena u djetinjstvu provodila baš tu- uz i u šumi. Čak i prije nego smo imali ovce s kojima sam išla redovito na pašu i to svaki dan dva puta (seki i meni to uopće nije išlo u plan igranja) upoznala sam to magično šumsko biće, iz carstva veličanstvenih gljiva – 'Crvenkapicu'.
Svake kasne zime i ranog proljeća moj tata bi pilio agacije iz kojih je izrađivao izdržljive kolce za naš vinograd. Kako ih je pilio motornom pilom, počistio je pritom mlade agacije koje su nicale na livadi da mu ne smetaju kod košnje. Ostalo je tu dosta sitnijih grana koje je trebalo sakupiti, da ih ne zaraste trava. Taj zadatak je uvijek zapao seku i mene. Bio je to najdosadniji posao koji smo mogle dobiti, no shvatile smo ga poluozbiljno jer mudro je obaviti zadatak i biti nagrađen.
I kad ono evo veselja na vragolastom licu moje mlađe sestre – smije se ona i maše mi malenom, trulom grančicom na kojoj se nešto crveni. Približim se ja da bolje vidim, kao u bajci vuk pravu Crvenkapicu i zaljubim se u malu crvenu čašicu. Bila mi je tako lijepa, crvene boje i htjela sam si u nju ulijati vode iz svoje boce da probam piti. Seka mi je nije htjela dati jer bila je njena. No, tata mi je donio drugu koju je pronašao dok je pilio agacije. Ta mala gljivica meni je bila sve; moja prijateljica, moja vila, moje blago. Prozvala sam je 'Crvenkapica' zbog njene intenzivne crvene bolje kao Crvenkapičin rubac za glavu. Čuvala sam je u najljepšoj kutijici koju sam imala. Spavala je na noćnom ormariću, uz lampu i čuvala me. Dok se nije osušila. Tad sam shvatila da bi bilo bolje za nju da sam je ostavila gore u šumi, gore kod mladih bazgi gdje je i bila doma.
Tužna, no odlučna, od tad ih samo gledam i divim im se kao što joj se dive patuljci iz panjeva o čemu govori njezin engleski naziv ''Scarlet Elfcup'. Baš iz njene male 'čašice' (konkavni klobuk) u kojoj se lako zadržava rosa i kiša, patuljci bi pili svoju jutarnju rosu ili čak popodnevnu kišu.
Pravi naziv ove zimske šumske gljive je rujni pehar ili škrletna čašica (Sarcoscypha austriaca). Neznam kako je vi zovete u vašem kraju; ja sam je prozvala 'Crvenkapica', a kolegica iz Srbije kaže da je tamo zovu 'Babino uvo'. Iako razni izvori pišu skroz različito o njoj u vidu jestivosti i veličini populacije, kod nas u Hrvatskoj je zakonom zaštićena i upisana u Crvenu knjigu gljiva Hrvatske.
Ona je saprofit, a to znači da živi na mrtvoj organskoj tvari; trule grančice listopadnih šumskih vrsta; grab, lijeska, hrast, bukva, joha, bazga – na kojoj je ja redovito svake zime nalazim. Veseli me što već nekoliko godina populaciju ove zaštićene gljive nalazim i brojim u sve većem broju! I nekako, strogo čuvam njenu adresu – jer nije svatko tko se divi Prirodi i njen iskreni prijatelj. Neka je Englezi stavljaju na pizze, ok, no tamo vjerovatno nije zakonom zaštićena, a ja ću i dalje čuvati tu svoju malu, grimizno-crvenu- gljivastu rastuću obitelj. Jer svijet ostaje na mladima, kaj ne?